Ovaj čudesni spomenik brojnim istraživačima stoljećima priča jednu fantastičnu priču koja sa svakim novim poglavljem postaje sve uzbudljivija i koja skida jedan dio gustog vala sa naše drevne prošlosti i na nju baca jedno sasvim novo svjetlo. U tom svjetlu uobičajena predstava o našim precima kao inferiornim bićima ruši se kao kula od karata. Da li su to znanja prenijeta od starijih, još zaboravljenih visoko razvijenih civilizacija ili su ih donijeli posjetitelji iz Svemira veliko je pitanje, koje još uvijek traži odgovor.
PLESALIŠTE ĐŽINOVA
Nijema poruka Stonehengea je da se prema svojoj dalekoj prošlosti moramo okrenuti sa poštovanjem i divljenjem, spremni od nje ponovno učiti prastaru mudrost koju smo zaboravili tijekom stoljeća "napretka" civilizacije. U srednjem vijeku građevina je nazivana "Plesalište Đžinova". Naziv Stonehenge prvi put je zabilježen u 12. stoljeću, a redovito se koristi od 17. stoljeća. Nastao je od imenice "stone" (kamen) i glagola "hanging" (objesiti, visiti u zraku), što se vjerojatno odnosilo na poprečne kamene blokove, koji poduprti stoje u zraku. Taj naziv se u Velikoj Britaniji koristi i za druge slične prepovijesne građevine tzv. kamena kružišta, dok se naziv henge primjenjuje za kružišta koja imaju samo jarak i nasip bez kamenova. Takvih kamenih krugova, prstenova ili vijenaca u Velikoj Britaniji ima blizu 10000, a izgrađeno ih je najmanje dvostruko više. Stonehenge je megalitski spomenik (načinjen od velikih kamenova). Jedna od najvećih i najstarijih građevina i najbolje očuvan. To je kružno konstruirana građevina od četvrtastih, tesanih kamenih blokova. Megaliti u vanjskom kamenom krugu načinjeni su od sarsena, vrste kamena pješčanika. Ubodeni su u zemlju na udaljenosti 1 - 1,5m i čine tzv. Sarsenski krug. Visoki su oko 2m, debeli 1m, teški po 25 tona, uzižu se blizu 5m iznad tla. Bilo ih je 30 poredanih u krug promjera 33m i opsega oko 100m. Danas ih je na svojim mjestima ostalo 17. Preko njih je bilo horizontalno postavljeno 30 kamenih blokova (greda) teških prosječno 6 tona, od kojih najveći broj nedostaje ili su pale na tlo. Grede su dugačke preko 3m, široke 1m i debele 0,80m. Činile su kontinuirani vijenac povrh uspravnih blokova. Za uspravne blokove su međusobno bile učvršćene preciznim ispustima i žljebovima, po principu rupa - klin, koji se koristi u stolariji. Taj sarsenski niz čini gotovo savršen krug sa odstupanjima ne većim od 2,5cm. To je najupadljiviji dio Stonehengea i najviše zadivljuje u pogledu plana, konstrukcije i preciznosti obrade kamena. Sarsenski krug je bio okružen opkopom, odnosno jarkom i nasipom sa njegove unutarnje strane. Promjer opkopa je oko 100m, a opseg oko 300m. Sa unutrašnje strane nasipa, sasvim blizu njega bio je smješten krug od 56 tzv. Aubreyevih rupa, iskopanih u zemlji na jednakim udaljenostima. John Aubrey (1626. - 1697.) je engleski istraživač starina iz 17. stoljeća, veliki poštovalac antike i iščezlih civilizacija. Prvi je otkrio pravilan niz udubljenja na tlu i prvi zapazio smišljeni raspored monolita, raspoređenih u koncentričnim krugovima. Prilikom iskopavanja 1921. i 1925. godine koje je objavilo Društvo za starine (Society of Anitiquarines) otkriveno je da su to rupe usječene u krečnjačko tlo, koje su tijekom vremena dijelom bile zatrpane i koje su služile za postavljanje stupova. Tada je pronađeno svih 56 rupa i dat im naziv i Aubreyevu čast. Unutar velikog kamenog prstena nalazi se manji krug, promjera oko 22m, načinjen od 60 plavih kamenova, a unutar njega još jedan niz od 19 plavih kamenova poredanih u obliku potkovice. Ovi vertikalno postavljeni blokovi od vulkanskog kamena visoki su oko 2 metra, široki jedan metar, debeli oko 0,75, u prosjeku teže 4 - 5 tona. Samo jedan od njih je težak 8 tona i postavljen je u središtu potkovičastog niza, točno na osi, kojom sunčeve zrake padaju na ljetnji solticij. Od 19 kamenova iz potkovičastog niza preostalo ih je samo 6. Između sarsenskog kruga i potkovice od plavih od plavih kamenova bilo je 5 velikih trilitona poredanih u niz, u obliku potkovice, široke 13,5m, čija otvorena strana gleda na sjeveroistok, prema glavnom ulazu u svetište. Potkovica od plavih kamenova je ležala unutar potkovice trilitona. Trilitoni (grčki "trostruku kamenovi") je 5 nezavisnih parova uspravnih megalita od sarsena, od kojih svaki na vrhu ima poprečnu ogradu, dosežu visinu od preko 6,5 m i težinu od 60 tona. Oni su bili u obliku 5 velikih kamneih vrata, simetrično poredanih po visini, tako da se najviši triliton nalazi u sredini potkovice, dok njene krakove čine po 2 niza. Sa vanjske strane sarsenskog kruga bila su iskopana 2 koncentrična kruga rupa, nazvane Y i Z rupe i bile su namijenjene postavljanju novih nizova kamenih blokova, ali očito nikada nisu bile popunjene.
JOHN AUBREY
GRADNJA STONEHENGEA
Stonehenge je građen vrlo dugo, oko 1500 godina, u više faza. U prvoj fazi (3100. - 2900. g.pr.n.e.) nastao je veliki kružni jarak s nasipom unutar njega i ulazom na sjeveroistočnoj strani i Aubreyeve rupe, a u središtu opkopa podignut je hram od drvenih stupova. U dugoj fazi (27. - 22. st. p. n. ere) ukonjena su 2 kruga plavih kamenova, a podignut je sarsenski krug i 5 trilitona i oltarski kamen (veliki pravokutni blok od sivkastog pješčanika porijeklom iz južnog Walesa). Kamenovi su poredani u dva niza (jedan unutar sarsenskog kruga, drugi unutar trilitonske potkovice) i iskopane Y i Z rupe i uklonjen dio unutrašnjeg ovala plavih kamenova i time dobijen niz u obliku potkovice. Gradnja Stobehengea je velika misterija, a 3. faza je zahtjevala 1 - 1,5 milijuna čovjek - dana fizičkog rada. Prijenos sarsenskih blokova iz Eireberia do lokacije Stonehengea zahtijevao je angažiranje 1500 ljudi tijekom 5,5 godina, a koliko je ljudi i rada bilo potrebno za transport plavih blokova, teških oko 5 tona, a dovučenih s udaljenosti od 400 km? Poseban problem je predstavljala tehnika gradnje. Čak i ako se pretpostavi da su monoliti od sarsena vučeni na drvenim valjcima ili sanjkama, da su supravljani kombinacijom užadi i poluga, a da su poprečne grede podizane sistemom kosih rampi, ostaje zagonetka kako su te poprečne grede bez pomoći instrumenata postavljene tako točne u savrešno vodoravan položaj. Nije za vjerovati da se to moglo obaviti isključivo golim okom, 2000 godina prije nastanka Euklidove geometrije. Oko 2000. g.p.n.e. tu su živjeli neolitski, necivilizirani ljudi u malim seoskim zajednicama. Oni nisu koristili metal ni pismo, a glavna im je preokupacija bila golo preživljavanje pomoću primitivne zamljoradnje. Wiliam Stakli je uočio da promatrano iz središta Stonehengea Sunce 21. lipnja na ljetnji solsticij ili dugodnevnicu izlazi iznad Hel stonea. Izlazeće sunce najprije se lagano penje iza litonske potkovice, otvorene na tu stranu i koja pada u centar Stonehengea prolazeći točno kroz luk najvećeh trilitona, također okrenutog na tu stranu, potom pojavljujući se iznad megalita Sunce stvara fascinantnu iluziju da lebdi na vrhu kamena, a njegovi zraci padaju ravno na oltarski kamen u samom centru svetilišta. 21. prosinca na dan zimskog solsticija, odnosno kratkodnevnice, Sunce je na zalasku uokvireno blokovima najvećeg trilitona, tako da za promatrača, koji gleda iz središta građevine, zalazi unutar najvećeg trilitonskog luka.. Norman Locker (1836. - 1920.) je zaključio da je Stonehenge bio kalendar i astronomski računar i da je golema kamena struktura istovremeno služila i kao astronomski opservatorij. Ipak, u prvom redu je to bio hram u kojem je astronomija bila u službi religije. Profesor astronomije na Bostonskom univerzitetu Gerald Howkins sastavio je precizne maše Stonehengea i sve raspoložive podatke je kompjutorski obradio, te na kraju zaključio da je Stonehenge služio kao računar. Građevina je, neime, savršen astronomski kalendar, pomoću kojeg se mogu točno predvidjeti pomrčine Sunca i Mjeseca i druge astronomske pojave. 56 Aubreyevih rupa, iskopanih unutar vanjskog opkopa služilo je za precizno praćenje mjesečevih mijena i za predviđanje pomrčine Mjeseca. Oksfordski profesor Aleksandar Thom je nedvosmisleno zaključio da su megaliti u kamenim prstenima postavljeni prema pravcima promatranja Sunca, Mjeseca i drugih nebeskih tijela, njihovom izlasku i zalasku, kao i određenim položajima na putanjama, te da prsteni predstavljaju astronomske kalendare i svojevrsne računare za izračunavanje i predviđanje astronomskih pojava. Stonehenge ima i religijski karakter: okružen je velikim prapovijesnim grobljem sa preko 400 grobnih humki, čija se starost podudara sa starosti spomenika. On je bio sveto mjesto, na kojem se nije živjelo, te zato tu nema otpadaka, koji ostaju iza svakodnevnog življenja. Aubrey Bautl, stručnjak za kamena kružišta, tvrdi da su kameni vijenci, zavisno od veličine bile kapele, crkve i katedrale jedne prastare religije. Profesor Terence Meaden smatra da su Stonehenge i druge kamene spomenike podigli zemljoradnici koji su vjerovali u Majku Zemlju i Oca Nebo. Prodiranje sjenke Helstonea kroz luk najvećeg trilitona očito predstavlja sam čin spajanja, dok padanje sunčeve svjetlosti oltarski kamen, koje slijedi poslije toga, simbolizira izlijevanje "božanske sperme" u centar "maternice" hrama kao vrhunac sjedinjenja Oca neba i majke Zemlje i prvi čin rađanja svijeta.
TRILITON
Po njemu graditelji Stonehengea su njegovali mit u kome Majka Zemlja i Otac Nebo rađaju svijet, a taj događaj obnavlja se svake godine na dan ljetnjog solsticija. Suvremeni istraživač Martin Gray tvrdi da je funkcija Stonehengea bila prije ritualna, nego astronomska i dodaje: "Tvorci Stonehengea su imali neposredno iskustvo suptilnih energetskih ritmova prirode, a Sunce i Mjesec su doživljavali kao sveta bića čiji ciklički ritmovi imaju pozitivno magijsko djelovanje i obnoviteljski učinak na život ljudi."
MOĆI STONEHENGEA
On zaključuje da je Stonehenge bio građevina sa više namjena: skoro neuništivo svetište podignuto na posebnom mjestu Zemljine energietske moći; mjesto za astronomska promatranja radi predviđanja dana u godišnjem ciklusu kada na Zemljine energije najviše utiču i pune ih Sunce, Mjsec i zvijezde ali i hram, u kome se slavljene svetkovine obnove u tim "punim" energetskim periodima. A on je služio kao vrsta "baterije" za sakupljanje, skaldištenje i otpuštanje Zemljinih i kozmičkih energija. U srednjem vijeku Stonehenge je bio svojevrstan "zdrastveni centar", za koji se smatralo da ima izrazito ljekovito djelovanje i na koje su masovno dolazili bolesni u cilju izlječenja. Najčešći postupak je bio kupanje bolesnika u vodi, kojom je prethodno oprano kamenje... Jeffrey od Monmautha je u 12. stoljeću pisao o Stonehengeu.... "U tom kamenju ima magije i ljekovite moći mnogih bolesti..." Thom Lethbridge (1901. - 1971.) intezivno je eksperimentirao sa rašljama i klatnom i došao je do zaključka da je Stonehenge "baterija" u kojoj je čuvana magijska moć. Smatrao je da su kameni neka vrsta akumulatora, koji se puni energijom pomoću ritualnih plesova, tijekom posebnih svetkovina. John Taylor sa Londonskog Sveučilišta mjerenjem varijacija magnetskog polja u Stonehengeu je potvrdio da kameni blokovi imaju mnogo jače "punjenje" nego okolno tlo, odnosno, da je magnetsko polje oko kamena mnogo jače od magnetskog polja okoline. Bill Lewis, čuveni rašljar iz Walesa je ustanovio kako kameni blokovi Stonehengea kao i centar kruga djeluju kao pojačivači sila i da sila odmotava kamenove poput spirale. Pravac te spirale mijenja se svakog mjeseca, što znači da megalit mijenja polaritet, a poznato je po astrološkoj tradiciji da nebo svakog mjeseca mijenja polaritet. Što se Stonehengea tiče pokazalo se da se on nalazi usred jednog ogromnog "kovitlaca" zemaljskih sila, sa više desetaka manjih "vrtloga" na izuzetnom mjestu, gdje se sijeku i prave "petlje", brojne brazde ili linije zemaljskih sila tvoreći veliki zamršeni splet. Sveta mjesta predstavljaju točke najjačeg zračenja Zemljine energije, odnosno neku vrste zemljinih akupunkturnih točaka, a svetišta na tim mjestima poput akupunkturnih igala koncentriraju, otpuštaju, kanaliziraju i usmjeravaju energiju. Drevno graditelji Stonehengea i drugih megalitskih spomenika provodili su svjesnu vrstu akupunkture primijenjenu ne na tijelo čovjeka, već na tijelo Zemlje. Tvorci Stonehengea su Zemlju smatrali za živo biće, čija je površina prošarana linijama sila, koje su u interakciji s energijama Sunca, Mjeseca i drugih nebeskih ijela. Starodrevni čovjek je dobro razumjevao te snage i koristio ih u svojoj religijskoj praksi i pri tome se služio svetištima kao velikim akumulatorima i odašiljačima ove energije. Megalitske građevine, po principima fengshuija, poboljšale su protok životne energije u nastanjenim podučjima, a zahvaljujući regulaciji sila, Zemlja kao živo biće bila je plodna, "zadovoljna" i svoje "dobro raspoloženje" prenosila je na sva živa bića, koja su na njoj živjela. Nekadašnja religija bila je ishod veoma tijesnog međudjelovanja čovjeka i prirode, ljudskog uma i zemaljskih i svemirskih sila. Naši mudri preci bili su u stanju povezati energije majke Zemlje sa svojom psihom, jer zemaljske sile pomažu aktiviranje magijskih moći, odnosno, paranormalnih ili PSI spsobnosti kao što su telepatija (direktan prijenos misli), prekognicija (predviđanje budućnosti) ili psihokineza (djelovanje na materiju snagom duha) i da imaju moć liječenja i iscjeljenja. Na mjestima brazda i njihovog križanja mnogo češće se manifestiraju paranormalni fenomeni kao što su prikaze, paragnostička viđenja, poltergeist i drugi, a te lokacije aktiviraju paranormalne moći i kod osoba koje inače nisu nadarene u tom pogledu, što ukazuje da čovjek na tim mjestima postaje prijem za zemaljske sile. Jacques Ravatin tvrdi da megalitske građevine predstavljaju "prijelomne objekte" koji su neka vrsta prolaza između Globala i Lokala i zapravo su giganstski prijemnici, transformatori i odašiljači energije, te da otvaraju pristup Globalu, odnosno, drugim dimenzijama, a to omogućuje neslućeno povećanje čovjekovih psihičkih moći, dostizanje stanja nadsvijesti ili kozmičke svijesti, savladavanje prostorno vremenskih ograničenja fizičkog svijeta, manipuliranje ogromnim energijama svemira, pa čak i stupanje u kontakt s bićima koja obitavaju u Globalu, odnosno "bogovima".
VRATA ZA DRUGI SVIJET
Postoji staro vjerovanje da su Stonehenge druidi koristili kao "vrata za drugi svijet". Stonehenge je kao psihofizički energetski akumulator, transformator i odašiljač snažno poticao čovjekov duhovni razvoj i bio je moćan simbol, transformator psihičkih energija. Njegov tlocrt ocrtava krug i kvadrat, simbole cjelovitosti i savršenstva i heksagram (šesterokraku zvijezdu), koja je univerzalni ezoterični simbol jednistva čovjeka i Univerzuma. Duhovni razvoj i ubrzanje čovjekove duhovne evolucije bio je osnovni cilj religije njegovih graditelja. Ona je težila "obogotvorenju" čovjeka putem njegovog potpunog usklađivanja sa silama i ritmovima Zemlje i neba, odnosno, postizanja istinskog jedinstva sa prirodom i svemirom. Nijema poruka Stonehengea je da se prema svojoj dalekoj prošlosti moramo okrenuti sa poštovanjem i divljenjem, spremni od nje ponovno učiti prastaru mudrost koju smo zaboravili tijekom stoljeća "napretka" civilizacije. Ako nastavimo sa ovakvim napretkom, postat ćemo ljudi koji više ne komuniciraju sa drugim ljudima, već sa velikim bratom globalne kompjutorske mreže: zatrovani planet vratit će nam sve otrove kojima smo ga zasuli i postat ćemo ljudi poluslijepi od zurenja u razne ekrane, ljudi koji se u svojim zagušljivim sobama tresu od straha pri pomisli da svakg trena neki umobolnik može aktivirati "nuklearni koferčić", te tako pokrenuti mehanizam planetarne katastrofe. Možda već ulicama hodaju klonirani zlotvori povijesti. Okružen čudima tehnolške ere, suvremeni čovjek je izguboi ono najvažnije, smisao života. Podigavši svoju civilizaciju na visok tehnološki nivo, podjarmivši prirodu, koja ga okružuje, obezbožio je svoj svijet i obezdušio samog sebe. Stonehenge nas nagoni da "promjenimo optiku", "spustimo dalekozor" i odreknemo se nepravdene gordosti i ispraznoga ponosa "napretkom" koji smo postigli. On gotovo magnetnom snagom privlači suvremene ljude "mirisom" iskonskog i zagonetnog, jer ta orijaška kamena struktura skuplja, pojačava, transformira i emitirs "sile Zemlje i neba", te one snažno djeluju na ljudsku svijest, a to pokazuje obećavajući put povratka zaboravljenom Jedinstvu. Možda je Stonehenge zajedno sa svojom "subraćom", megalitskim spomenicima, nijemi i efikasni inicijator okretanja čovjeka vlastitim unutarnjim potencijalima, koji ga mogu povesti put povratka u mitsko "Zlatno doba", u kome će se opet spoznati jedinstvo sa svijetom, koji ga okružuje i postati neraskidiv dio velikog Jedinstva o kome oduvijek govore ezoterici i mistici.
PLESALIŠTE ĐŽINOVA
Nijema poruka Stonehengea je da se prema svojoj dalekoj prošlosti moramo okrenuti sa poštovanjem i divljenjem, spremni od nje ponovno učiti prastaru mudrost koju smo zaboravili tijekom stoljeća "napretka" civilizacije. U srednjem vijeku građevina je nazivana "Plesalište Đžinova". Naziv Stonehenge prvi put je zabilježen u 12. stoljeću, a redovito se koristi od 17. stoljeća. Nastao je od imenice "stone" (kamen) i glagola "hanging" (objesiti, visiti u zraku), što se vjerojatno odnosilo na poprečne kamene blokove, koji poduprti stoje u zraku. Taj naziv se u Velikoj Britaniji koristi i za druge slične prepovijesne građevine tzv. kamena kružišta, dok se naziv henge primjenjuje za kružišta koja imaju samo jarak i nasip bez kamenova. Takvih kamenih krugova, prstenova ili vijenaca u Velikoj Britaniji ima blizu 10000, a izgrađeno ih je najmanje dvostruko više. Stonehenge je megalitski spomenik (načinjen od velikih kamenova). Jedna od najvećih i najstarijih građevina i najbolje očuvan. To je kružno konstruirana građevina od četvrtastih, tesanih kamenih blokova. Megaliti u vanjskom kamenom krugu načinjeni su od sarsena, vrste kamena pješčanika. Ubodeni su u zemlju na udaljenosti 1 - 1,5m i čine tzv. Sarsenski krug. Visoki su oko 2m, debeli 1m, teški po 25 tona, uzižu se blizu 5m iznad tla. Bilo ih je 30 poredanih u krug promjera 33m i opsega oko 100m. Danas ih je na svojim mjestima ostalo 17. Preko njih je bilo horizontalno postavljeno 30 kamenih blokova (greda) teških prosječno 6 tona, od kojih najveći broj nedostaje ili su pale na tlo. Grede su dugačke preko 3m, široke 1m i debele 0,80m. Činile su kontinuirani vijenac povrh uspravnih blokova. Za uspravne blokove su međusobno bile učvršćene preciznim ispustima i žljebovima, po principu rupa - klin, koji se koristi u stolariji. Taj sarsenski niz čini gotovo savršen krug sa odstupanjima ne većim od 2,5cm. To je najupadljiviji dio Stonehengea i najviše zadivljuje u pogledu plana, konstrukcije i preciznosti obrade kamena. Sarsenski krug je bio okružen opkopom, odnosno jarkom i nasipom sa njegove unutarnje strane. Promjer opkopa je oko 100m, a opseg oko 300m. Sa unutrašnje strane nasipa, sasvim blizu njega bio je smješten krug od 56 tzv. Aubreyevih rupa, iskopanih u zemlji na jednakim udaljenostima. John Aubrey (1626. - 1697.) je engleski istraživač starina iz 17. stoljeća, veliki poštovalac antike i iščezlih civilizacija. Prvi je otkrio pravilan niz udubljenja na tlu i prvi zapazio smišljeni raspored monolita, raspoređenih u koncentričnim krugovima. Prilikom iskopavanja 1921. i 1925. godine koje je objavilo Društvo za starine (Society of Anitiquarines) otkriveno je da su to rupe usječene u krečnjačko tlo, koje su tijekom vremena dijelom bile zatrpane i koje su služile za postavljanje stupova. Tada je pronađeno svih 56 rupa i dat im naziv i Aubreyevu čast. Unutar velikog kamenog prstena nalazi se manji krug, promjera oko 22m, načinjen od 60 plavih kamenova, a unutar njega još jedan niz od 19 plavih kamenova poredanih u obliku potkovice. Ovi vertikalno postavljeni blokovi od vulkanskog kamena visoki su oko 2 metra, široki jedan metar, debeli oko 0,75, u prosjeku teže 4 - 5 tona. Samo jedan od njih je težak 8 tona i postavljen je u središtu potkovičastog niza, točno na osi, kojom sunčeve zrake padaju na ljetnji solticij. Od 19 kamenova iz potkovičastog niza preostalo ih je samo 6. Između sarsenskog kruga i potkovice od plavih od plavih kamenova bilo je 5 velikih trilitona poredanih u niz, u obliku potkovice, široke 13,5m, čija otvorena strana gleda na sjeveroistok, prema glavnom ulazu u svetište. Potkovica od plavih kamenova je ležala unutar potkovice trilitona. Trilitoni (grčki "trostruku kamenovi") je 5 nezavisnih parova uspravnih megalita od sarsena, od kojih svaki na vrhu ima poprečnu ogradu, dosežu visinu od preko 6,5 m i težinu od 60 tona. Oni su bili u obliku 5 velikih kamneih vrata, simetrično poredanih po visini, tako da se najviši triliton nalazi u sredini potkovice, dok njene krakove čine po 2 niza. Sa vanjske strane sarsenskog kruga bila su iskopana 2 koncentrična kruga rupa, nazvane Y i Z rupe i bile su namijenjene postavljanju novih nizova kamenih blokova, ali očito nikada nisu bile popunjene.
JOHN AUBREYGRADNJA STONEHENGEA
Stonehenge je građen vrlo dugo, oko 1500 godina, u više faza. U prvoj fazi (3100. - 2900. g.pr.n.e.) nastao je veliki kružni jarak s nasipom unutar njega i ulazom na sjeveroistočnoj strani i Aubreyeve rupe, a u središtu opkopa podignut je hram od drvenih stupova. U dugoj fazi (27. - 22. st. p. n. ere) ukonjena su 2 kruga plavih kamenova, a podignut je sarsenski krug i 5 trilitona i oltarski kamen (veliki pravokutni blok od sivkastog pješčanika porijeklom iz južnog Walesa). Kamenovi su poredani u dva niza (jedan unutar sarsenskog kruga, drugi unutar trilitonske potkovice) i iskopane Y i Z rupe i uklonjen dio unutrašnjeg ovala plavih kamenova i time dobijen niz u obliku potkovice. Gradnja Stobehengea je velika misterija, a 3. faza je zahtjevala 1 - 1,5 milijuna čovjek - dana fizičkog rada. Prijenos sarsenskih blokova iz Eireberia do lokacije Stonehengea zahtijevao je angažiranje 1500 ljudi tijekom 5,5 godina, a koliko je ljudi i rada bilo potrebno za transport plavih blokova, teških oko 5 tona, a dovučenih s udaljenosti od 400 km? Poseban problem je predstavljala tehnika gradnje. Čak i ako se pretpostavi da su monoliti od sarsena vučeni na drvenim valjcima ili sanjkama, da su supravljani kombinacijom užadi i poluga, a da su poprečne grede podizane sistemom kosih rampi, ostaje zagonetka kako su te poprečne grede bez pomoći instrumenata postavljene tako točne u savrešno vodoravan položaj. Nije za vjerovati da se to moglo obaviti isključivo golim okom, 2000 godina prije nastanka Euklidove geometrije. Oko 2000. g.p.n.e. tu su živjeli neolitski, necivilizirani ljudi u malim seoskim zajednicama. Oni nisu koristili metal ni pismo, a glavna im je preokupacija bila golo preživljavanje pomoću primitivne zamljoradnje. Wiliam Stakli je uočio da promatrano iz središta Stonehengea Sunce 21. lipnja na ljetnji solsticij ili dugodnevnicu izlazi iznad Hel stonea. Izlazeće sunce najprije se lagano penje iza litonske potkovice, otvorene na tu stranu i koja pada u centar Stonehengea prolazeći točno kroz luk najvećeh trilitona, također okrenutog na tu stranu, potom pojavljujući se iznad megalita Sunce stvara fascinantnu iluziju da lebdi na vrhu kamena, a njegovi zraci padaju ravno na oltarski kamen u samom centru svetilišta. 21. prosinca na dan zimskog solsticija, odnosno kratkodnevnice, Sunce je na zalasku uokvireno blokovima najvećeg trilitona, tako da za promatrača, koji gleda iz središta građevine, zalazi unutar najvećeg trilitonskog luka.. Norman Locker (1836. - 1920.) je zaključio da je Stonehenge bio kalendar i astronomski računar i da je golema kamena struktura istovremeno služila i kao astronomski opservatorij. Ipak, u prvom redu je to bio hram u kojem je astronomija bila u službi religije. Profesor astronomije na Bostonskom univerzitetu Gerald Howkins sastavio je precizne maše Stonehengea i sve raspoložive podatke je kompjutorski obradio, te na kraju zaključio da je Stonehenge služio kao računar. Građevina je, neime, savršen astronomski kalendar, pomoću kojeg se mogu točno predvidjeti pomrčine Sunca i Mjeseca i druge astronomske pojave. 56 Aubreyevih rupa, iskopanih unutar vanjskog opkopa služilo je za precizno praćenje mjesečevih mijena i za predviđanje pomrčine Mjeseca. Oksfordski profesor Aleksandar Thom je nedvosmisleno zaključio da su megaliti u kamenim prstenima postavljeni prema pravcima promatranja Sunca, Mjeseca i drugih nebeskih tijela, njihovom izlasku i zalasku, kao i određenim položajima na putanjama, te da prsteni predstavljaju astronomske kalendare i svojevrsne računare za izračunavanje i predviđanje astronomskih pojava. Stonehenge ima i religijski karakter: okružen je velikim prapovijesnim grobljem sa preko 400 grobnih humki, čija se starost podudara sa starosti spomenika. On je bio sveto mjesto, na kojem se nije živjelo, te zato tu nema otpadaka, koji ostaju iza svakodnevnog življenja. Aubrey Bautl, stručnjak za kamena kružišta, tvrdi da su kameni vijenci, zavisno od veličine bile kapele, crkve i katedrale jedne prastare religije. Profesor Terence Meaden smatra da su Stonehenge i druge kamene spomenike podigli zemljoradnici koji su vjerovali u Majku Zemlju i Oca Nebo. Prodiranje sjenke Helstonea kroz luk najvećeg trilitona očito predstavlja sam čin spajanja, dok padanje sunčeve svjetlosti oltarski kamen, koje slijedi poslije toga, simbolizira izlijevanje "božanske sperme" u centar "maternice" hrama kao vrhunac sjedinjenja Oca neba i majke Zemlje i prvi čin rađanja svijeta.
TRILITONPo njemu graditelji Stonehengea su njegovali mit u kome Majka Zemlja i Otac Nebo rađaju svijet, a taj događaj obnavlja se svake godine na dan ljetnjog solsticija. Suvremeni istraživač Martin Gray tvrdi da je funkcija Stonehengea bila prije ritualna, nego astronomska i dodaje: "Tvorci Stonehengea su imali neposredno iskustvo suptilnih energetskih ritmova prirode, a Sunce i Mjesec su doživljavali kao sveta bića čiji ciklički ritmovi imaju pozitivno magijsko djelovanje i obnoviteljski učinak na život ljudi."
MOĆI STONEHENGEA
On zaključuje da je Stonehenge bio građevina sa više namjena: skoro neuništivo svetište podignuto na posebnom mjestu Zemljine energietske moći; mjesto za astronomska promatranja radi predviđanja dana u godišnjem ciklusu kada na Zemljine energije najviše utiču i pune ih Sunce, Mjsec i zvijezde ali i hram, u kome se slavljene svetkovine obnove u tim "punim" energetskim periodima. A on je služio kao vrsta "baterije" za sakupljanje, skaldištenje i otpuštanje Zemljinih i kozmičkih energija. U srednjem vijeku Stonehenge je bio svojevrstan "zdrastveni centar", za koji se smatralo da ima izrazito ljekovito djelovanje i na koje su masovno dolazili bolesni u cilju izlječenja. Najčešći postupak je bio kupanje bolesnika u vodi, kojom je prethodno oprano kamenje... Jeffrey od Monmautha je u 12. stoljeću pisao o Stonehengeu.... "U tom kamenju ima magije i ljekovite moći mnogih bolesti..." Thom Lethbridge (1901. - 1971.) intezivno je eksperimentirao sa rašljama i klatnom i došao je do zaključka da je Stonehenge "baterija" u kojoj je čuvana magijska moć. Smatrao je da su kameni neka vrsta akumulatora, koji se puni energijom pomoću ritualnih plesova, tijekom posebnih svetkovina. John Taylor sa Londonskog Sveučilišta mjerenjem varijacija magnetskog polja u Stonehengeu je potvrdio da kameni blokovi imaju mnogo jače "punjenje" nego okolno tlo, odnosno, da je magnetsko polje oko kamena mnogo jače od magnetskog polja okoline. Bill Lewis, čuveni rašljar iz Walesa je ustanovio kako kameni blokovi Stonehengea kao i centar kruga djeluju kao pojačivači sila i da sila odmotava kamenove poput spirale. Pravac te spirale mijenja se svakog mjeseca, što znači da megalit mijenja polaritet, a poznato je po astrološkoj tradiciji da nebo svakog mjeseca mijenja polaritet. Što se Stonehengea tiče pokazalo se da se on nalazi usred jednog ogromnog "kovitlaca" zemaljskih sila, sa više desetaka manjih "vrtloga" na izuzetnom mjestu, gdje se sijeku i prave "petlje", brojne brazde ili linije zemaljskih sila tvoreći veliki zamršeni splet. Sveta mjesta predstavljaju točke najjačeg zračenja Zemljine energije, odnosno neku vrste zemljinih akupunkturnih točaka, a svetišta na tim mjestima poput akupunkturnih igala koncentriraju, otpuštaju, kanaliziraju i usmjeravaju energiju. Drevno graditelji Stonehengea i drugih megalitskih spomenika provodili su svjesnu vrstu akupunkture primijenjenu ne na tijelo čovjeka, već na tijelo Zemlje. Tvorci Stonehengea su Zemlju smatrali za živo biće, čija je površina prošarana linijama sila, koje su u interakciji s energijama Sunca, Mjeseca i drugih nebeskih ijela. Starodrevni čovjek je dobro razumjevao te snage i koristio ih u svojoj religijskoj praksi i pri tome se služio svetištima kao velikim akumulatorima i odašiljačima ove energije. Megalitske građevine, po principima fengshuija, poboljšale su protok životne energije u nastanjenim podučjima, a zahvaljujući regulaciji sila, Zemlja kao živo biće bila je plodna, "zadovoljna" i svoje "dobro raspoloženje" prenosila je na sva živa bića, koja su na njoj živjela. Nekadašnja religija bila je ishod veoma tijesnog međudjelovanja čovjeka i prirode, ljudskog uma i zemaljskih i svemirskih sila. Naši mudri preci bili su u stanju povezati energije majke Zemlje sa svojom psihom, jer zemaljske sile pomažu aktiviranje magijskih moći, odnosno, paranormalnih ili PSI spsobnosti kao što su telepatija (direktan prijenos misli), prekognicija (predviđanje budućnosti) ili psihokineza (djelovanje na materiju snagom duha) i da imaju moć liječenja i iscjeljenja. Na mjestima brazda i njihovog križanja mnogo češće se manifestiraju paranormalni fenomeni kao što su prikaze, paragnostička viđenja, poltergeist i drugi, a te lokacije aktiviraju paranormalne moći i kod osoba koje inače nisu nadarene u tom pogledu, što ukazuje da čovjek na tim mjestima postaje prijem za zemaljske sile. Jacques Ravatin tvrdi da megalitske građevine predstavljaju "prijelomne objekte" koji su neka vrsta prolaza između Globala i Lokala i zapravo su giganstski prijemnici, transformatori i odašiljači energije, te da otvaraju pristup Globalu, odnosno, drugim dimenzijama, a to omogućuje neslućeno povećanje čovjekovih psihičkih moći, dostizanje stanja nadsvijesti ili kozmičke svijesti, savladavanje prostorno vremenskih ograničenja fizičkog svijeta, manipuliranje ogromnim energijama svemira, pa čak i stupanje u kontakt s bićima koja obitavaju u Globalu, odnosno "bogovima".
VRATA ZA DRUGI SVIJET
Postoji staro vjerovanje da su Stonehenge druidi koristili kao "vrata za drugi svijet". Stonehenge je kao psihofizički energetski akumulator, transformator i odašiljač snažno poticao čovjekov duhovni razvoj i bio je moćan simbol, transformator psihičkih energija. Njegov tlocrt ocrtava krug i kvadrat, simbole cjelovitosti i savršenstva i heksagram (šesterokraku zvijezdu), koja je univerzalni ezoterični simbol jednistva čovjeka i Univerzuma. Duhovni razvoj i ubrzanje čovjekove duhovne evolucije bio je osnovni cilj religije njegovih graditelja. Ona je težila "obogotvorenju" čovjeka putem njegovog potpunog usklađivanja sa silama i ritmovima Zemlje i neba, odnosno, postizanja istinskog jedinstva sa prirodom i svemirom. Nijema poruka Stonehengea je da se prema svojoj dalekoj prošlosti moramo okrenuti sa poštovanjem i divljenjem, spremni od nje ponovno učiti prastaru mudrost koju smo zaboravili tijekom stoljeća "napretka" civilizacije. Ako nastavimo sa ovakvim napretkom, postat ćemo ljudi koji više ne komuniciraju sa drugim ljudima, već sa velikim bratom globalne kompjutorske mreže: zatrovani planet vratit će nam sve otrove kojima smo ga zasuli i postat ćemo ljudi poluslijepi od zurenja u razne ekrane, ljudi koji se u svojim zagušljivim sobama tresu od straha pri pomisli da svakg trena neki umobolnik može aktivirati "nuklearni koferčić", te tako pokrenuti mehanizam planetarne katastrofe. Možda već ulicama hodaju klonirani zlotvori povijesti. Okružen čudima tehnolške ere, suvremeni čovjek je izguboi ono najvažnije, smisao života. Podigavši svoju civilizaciju na visok tehnološki nivo, podjarmivši prirodu, koja ga okružuje, obezbožio je svoj svijet i obezdušio samog sebe. Stonehenge nas nagoni da "promjenimo optiku", "spustimo dalekozor" i odreknemo se nepravdene gordosti i ispraznoga ponosa "napretkom" koji smo postigli. On gotovo magnetnom snagom privlači suvremene ljude "mirisom" iskonskog i zagonetnog, jer ta orijaška kamena struktura skuplja, pojačava, transformira i emitirs "sile Zemlje i neba", te one snažno djeluju na ljudsku svijest, a to pokazuje obećavajući put povratka zaboravljenom Jedinstvu. Možda je Stonehenge zajedno sa svojom "subraćom", megalitskim spomenicima, nijemi i efikasni inicijator okretanja čovjeka vlastitim unutarnjim potencijalima, koji ga mogu povesti put povratka u mitsko "Zlatno doba", u kome će se opet spoznati jedinstvo sa svijetom, koji ga okružuje i postati neraskidiv dio velikog Jedinstva o kome oduvijek govore ezoterici i mistici.
Nema komentara:
Objavi komentar