Što je strah?

Hladan znoj, noge klecaju, srce snažno lupa,... Znate li šta vam se dogadja u tom trenutku? Šta je izazvalo takve reakcije? Zašto vam se usta suše i u tijelo uvlaci nemoc koja vas paralizira?

Poput ljutnje, radosti, tuge, i strah je ljudska emocija. Ponekad blage, ponekad snazne, emocije nastaju kada je mozak zatecen i iznenaden. Mozak prima i analizira informacije koje dolaze od nasih cula (oci, usi, nos...), pazljivo promatra logicki nastavak onoga sto nam se dogada. I reagira. Tako smo, ponekad, iznenada sretni, zadovoljni, uplaseni, bijesni...
Za specijaliste, emocija je psiholoska i fizioloska reakcija (rad hormona ili zivcanog sistema...), koja nastaje pred iznenadnom i nepredvidenom situacijom. Ta reakcija predstavlja adaptaciju na promjenu nase okoline i javlja se prilikom pojave opasnosti, prijetnje ili rizika. Ta emocija, zapravo, priprema organizam da efikasno reagira kako bi obezbijedilo njegovo prezivljavanje. 
No, da li na pojavu opasnosti, kada ih strah obuzme, ljudi i zivotinje reaguju na isti nacin?

Izbjeći smrt
Strah je univerzalan. Sve zivotinje, bilo da su beskicmenjaci (crvi, ljuskari, insekti...) ili kicmenjaci (ribe, leptiri, ptice, sisavci...) poznaju strah. Strah da ce biti pojedene, ugusene, da ce pasti, da ce se udaviti... Ukratko, strah pred opasnostima! Pravi alarmni sistem, strah omogucava zivim bicima da izbjegnu smrt prilikom pojave opasnosti.
Ali, strah muhe nije isti kao strah plivaca. Kod insekata, on je refleks prezivljavanja. Naravno, i kod covjeka se uocava taj refleks (drhtanje, jeza, trzaj...), ali je prisutna i emocionalna komponenta. Buduci da mozak covjeka moze objasniti ono sto vidi, strah se rada kao manifestacija maste i predvidanja onoga sto se moze dogoditi. Covjek istrazuje svoj licni dozivljaj da bi hranio svoje strahove. Neki covjek, suceljen s opasnosti, reagirat ce drugacije u zavisnosti od konteksta. Pred piranom plivac osjeca kako mu se krv ledi u venama: ali, gledajuci je u akvariju, pirana postaje lijepo morsko stvorenje koje ne izaziva nikakvo uzbudenje.
Kao mali plasimo se svijeta koji nas okruzuje. Postavlja se pitanje: postoji li gen straha koji se budi s nasim rodenjem?
Znanstvenici smatraju da ne postoji. Ali, od insekata do primata (racunajuci tu i covjeka), izgleda da je strah ugraviran u srce DNA, velike molekule koja sadrzi program funkcioniranja svih zivih bica. U kom obliku? U stvari, mnostvo gena ucestvuje u izgradnji zivcanog sistema. S te tocke gledista, strah je bioloski, to jest, integriran od samog naseg rodenja.
Istrazivanja sto su ih vodili etnolozi i drugi znanstvenici, pokazala su da se bebe, bas kao i mlade cimpanze, spontano boje pauka i leptira. Kao da zivotinje oblika bitno drugacijeg od naseg i obdarene drugacijim nacinom premijestanja iskljucuju instinktivne strahove. Selekcionirane tokom evolucije, omogucavaju nase prezivljavanje. Drugi primjer: snazan zvuk ili naglo gubljenje ravnoteze povlace refleksni strah i ne poznavajuci uzrok!

Život pun strahova
Dok su drugi, naprotiv, nauceni tokom dozivljenih iskustava, "steceni strahovi" nastaju zahvaljujuci "plasticnosti" mozga. Zamislite medu koji prvi put srece jeza. Medo pocetnik misli da ce mala zivotinja biti lak plijen, ali mu ova baca pregrst bodlji u njusku. Kod sljedeceg susreta, medo ce se povuci!
Covjek je neosporno sampion u ucenju straha. Roditelji, profesori, knjige, 
televizija, casopisi... On uci da se boji vjestica, elektricne struje, serijskih ubojica, nezaposlenosti, side, globalizacije, nuklearnog oruzja... Ali, covjek i sam sebi stvara strahove. Suprotno od zivotinja, on ima svijest o sebi. Sposoban da se vine u buducnost, covjek zamislja tisucu bolesti, nesretnih slucajeva, neuspjeha itd. I jos gore od svega: on vidi dolazak smrti, neizbjezne i nepredvidive. Gdje? Kada? Kako? Kod covjeka, strah od smrti pred stvarnom opasnosti se razlikuje od filozofskog pogleda na smrt, sto druga ziva bica ne poznaju.
Da li su nasi strahovi vjecni?
U vecini slucajeva, da. Prvi pravi strah koji obuzima covjeka od dana rodenja, i od pamtivijeka, je strah da bude odvojen od mame. Slijedi strah pred drugim osobama i novim stvarima. Izmedu 2,5 i 5 godina, strah od mraka sprecava dijete da spava. Jer, tu su fantomi, lopovi, ljudozderi sakriveni u ormaru, ispod kreveta, iza zavjesa... 
Neki znanstvenici povezuju ove nocne more sa onima sto su ih morali osjecati prehistorijski ljudi, zavuceni u svoje pecine, i stalno izlozeni napadu divljih zvijeri. Strah od tame kod covjeka izgleda potpuno prirodan. Jer, suprotno mnogim zivotinjama koje se snalaze u tami zahvaljujuci cujnim i njusnim osjetilima, covjek cije je najostrije osjetilo vid, je bespomocan pred divljim zvijerima tokom noci. Dodajte malo maste, i covjeciji duh proizvodi 
vlastite monstrume u pomrcini. 

Vlastiti monstrumi
U proslosti, nasi preci bojali su se svega: snijega, grada, groma, meteora zemljotresa, oluja, tornada, duge, pomracenja, suse, pozara... mnogo vise nego danas. Cudi klime i drugih prirodnih fenomena za njih su bili prije svega bozja predskazanja.
Danas, u mnogim tehnoloski razvijenim zemljama, znanost je objasnila cudi prirode. Ali, novi strahovi odmah protjeruju stare: atomska opasnost (Cernobil), genetski modifikovane namirnice, zagadena industrijska hrana (lude krave, belgijski pilici...), i tako dalje sve do novih dostignuca i novih strahova.
Sjedite doma sami. Odjednom, trgne vas metalni zvuk. Izgleda da neko pokusava otkljucat bravu s vanjske strane vasih vrata. Obuzima vas strah.
sta cinite? Otvarate prozor i skacete...? Cekate da lopov ude pa da ga tresnete peglom...? Paranoicni ste, nemocni da mrdnete prstom...? Otvarate vrata, bijesni, cak spremni da vas uljez ozlijedi...? 
Pred nekom opasnoscu, u funkciji licne emotivnosti, koja dobrim djelom zavisi od kulture pojedinca i njegovog obrazovanja, niko ne osjeca isti strah i ne reaguje na isti nacin. Seosko dijete rijetko se boji krave dok se gradsko dijete ne boji da ude u tramvaj. Bilo o cemu da se radi, za specijaliste koji proucavaju ponasanje, postoje cetiri nacina reagiranja: pobjeci, braniti se, ostati nepokretan ili se vinuti u opasnost.

Smrt od straha
Bjezite kada ocijenite da ce vas noge nositi. Borite se ako ocijenite da se mozete uhvatiti ukostac s opasnoscu. Ostajete nepokretni, najcesce sakriveni, kada ocijenite da je bjezanje nemoguce. Bacate se u celjust vuka kada mislite da nemate sta da izgubite, Vas strah se pretvara u bijes.
Moze li se umrijeti od straha?
Tesko je odgovoriti. Ipak, kad neko ima slabo srce, snazne emocije, kao sto je strah, mogu mu nanijeti velikog jada. Jer, strah obicno prati snazno povecanje srcanog ritma. A srce – zasto ne - moze da popusti pred tako brutalnom navalom.
U slucaju duzeg i intenzivnog straha, osoba zdravog srca moze umrijeti od soka: u ovom slucaju reagira zivcani sistem naredujuci prestanak disanja i rada srca. To se dogada nekim vrstama gazela koje umiru od straha u celjusti lava prije nego sto on i zarije svoje zube. "Prirodni" prestanak rada srca koje, izgleda, nastoji da skrati trajanje patnje zivotinje u trenutku uginuca.
Kod covjeka, negativne posljedice sto ih moze izazvati snazan strah vise su psiholoskog reda. Atentat, rat, strah za djetetom ciji je zivot ugrozen, prometna nesreca, katastrofalni zemljotres... tesko se zaboravljaju. 
Kada je nesto dozivljeno i kada se covjek vrati u "normalu", strah zauvijek ostaje. zrtva je u stanju neprestane pripravnosti i stresa. 
Nocu ima more, a danju joj slike dogadaja ne izlaze iz glave. Ljekari to nazivaju posttraumatskim stresom.
Danas u mnogim zemljama postoje medicinsko-psiholoski centri za pomoc traumatiziranim osobama. zrtva moze ispricati sta joj se dogodilo u proslosti i sta sada osjeca. Koliko joj to pomaze zavisi i od nje i od samog psiho-tretmana.