Potonuće Lusitanije

Dvije su se morske katastrofe početkom prošlog stoljeća dogodile velikim putničkim brodovima. Jedna je bila potonuće Titanica, a drugi Lusitanije. Naravno, od ta dva slučaja, poznatiji je Titanic, čije je potonuće bila katastrofa uzrokovana nedvojbenim sudarom prirode i ljudske nestručnosti. No potonuće Lusitanije usred Prvog svjetskog rata potaknulo je niz teorija zavjere.

U to vrijeme, činilo se da se radi o izravnoj vojnoj akciji, kukavnom ratnom činu u kojem je njemačka podmornica torpedirala nedužan putnički brod. S vremenom je sve više teoretičara zavjere, uključujući mnoge priznate vojne povjesničare, počelo sumnjati da je potonuće namještaljka, da su Britanci namjerno potaknuli Nijemce da potope putnički brod u nadi da će negativan publicitet ohrabriti Amerikance da uđu u rat na britanskoj strani.

Potonuo u 18 minuta

Britanski putnički brod Lusitania, 1.svibnja 1915.g., pod vodstvom kapetana Turnera, otisnuo se iz New Yorka na put prema Liverpoolu. Kad je 7. svibnja došao do obale Irske, brod se mimoišao s njemačkom podmornicom. Negdje oko 14 sati i 10 minuta, bez ikakva upozorenja, podmornica je ispalila jedan torpedo prema Lusitaniji. Torpedo je uzrokovao priličnu štetu koja je postala još veća drugom eksplozijom unutar broda. Lusitania se preokrenula na desnu stranu i u roku od 18 minuta je potonula.

Prošlo je 2 sata kad je prvi brod odgovorio na poziv u pomoć s Lusitanije. Kapetan najbližeg borbenog broda Juno bojao se prići zbog opasnosti da ga podmornica ne napadne. Poginuo je 1201 čovjek, gotovo dvije trećine ukupnog broja putnika. Na brodu je bilo samo 128 Amerikanaca.

Nakon potonuća, predsjednik Sjedinjenih Država, Woodrow Wilson, napisao je njemačkoj vladi "zahtjev za odštetom u onoj mjeri u kojoj je odšteta moguća". Kada je ponovio zahtjev po četvrti put, Njemačka je popustila, prihvatila odgovornosti i pristala da više neće potapati putničke brodove bez upozorenja. To je bilo dovoljno da spriječi ulaženje Amerike u rat, ali je vrlo zaoštrilo njemačko-američke odnose. Kad je Njemačka 1917. promijenila mišljenje i nastavila neograničeno ratovanje podmornicama, bilo je neizbježno da Sjedinjene Države uđu u rat na strani Saveznika.

Na vlastitu odgovornost

Colin Simpson, britanski novinar, u svojoj je knjizi The Lusitania napisanoj 1972. g., iznio je sumnje u političko pogodno potapanje. Kao prvo, naglasio je da usprkos brojnim upozorenjima Mornarica nije dodijelila pratnju Lusitaniji, niti je Lusitanija upozorena da se samo nekoliko dana prije dogodio napad podmornice na brodove u tom području. Drugo, Lusitanija se uopće nije trudila izbjeći napad. Brod je polako plovio kroz podmorničku ratnu zonu u području za koje se znalo da ih čekaju podmornice. Držeći se bliže kopnu, nije mogao izvesti cik-cak manevar čime bi bio teža meta.

Na dan kad se Lusitanija otisnula iz New Yorka, njemačko je veleposlanstvo u američkim novinama objavilo oglas u kojem upozorava: "da svi putnici koji uplove u ratnu zonu na britanskim brodovima ili brodovima njihovih saveznika čine to na vlastitu odgovornost". Zašto je onda Lusitania ignorirala upozorenja i ponudila se na srebrnom pladnju?

Urota ili nesreća

Sa strogog mornaričkog stajališta teško je dokazati što je istina, osim nagađanja bi li ijedan kapetan svjesno dopustio da brod pod njegovim zapovjedništvom bude raznesen na moru. Što se tiče dokaza koje nudi Simpson, a koji govori o sastanku u Mornarici na kojem je bilo osmišljeno potonuće Lusitanije, on se čini vrlo dvojbenim.

Pa, radi li se ovdje o uroti ili ratnoj nesreći? Čini se da je bilo ovo posljednje. Međutim, nije nerazumno sumnjati da bi utjecaj potonuća Lusitanije i polemika koja je zatim nastala, mogli dati drugim vojnim i političkim urotnicima da bi nešto slično moglo upaliti...